andrija

Prvi put

Generalna — Autor andrijabg @ 00:08

Suton je tiho silazio nad Ohridom, kao da ga je nežna ruka povlačila preko krošnji i jezerske površine. Ulične svetiljke su se jedna po jedna palile, bacajući zlataste oreole po kaldrmisanim sokacima, dok se mesec stidljivo pomaljao iznad jezera, u pravilnim, bledunjavim obrisima nalik srpu urezanom u plavičastu izmaglicu.

Bezuspešno je pokušavao da potisne misli o prethodnoj večeri, koju je, gotovo slučajno, proveo u kući Tatjanine porodice. Gotovo ničim izazvan, osim tankom niti koju bi drugi nazvali sudbinom, pojavio se pred vratima njene male, gotovo skromne kućice. Poverenje mu je poslužilo kao izgovor — trebalo je da joj vrati knjigu koju je njegova sestričina, a Tatjanina imenjakinja i bliska prijateljica, pozajmila. Njegova sestričina, inače, ceo prethodni dan provela je u krevetu zbog stomačnih tegoba.

A. je zapravo imao sasvim drugačije planove — fudbalsku utakmicu zakazanu još ranije. U mislima je već bio na školskom igralištu, među saigračima, pod reflektorima, dok je Tatjanina kuća trebalo da bude samo usputna stanica. Ipak, dok je prolazio Velgoštanskom ulicom, iznenada su ga sustigle prve sitne, potom sve krupnije kišne kapi. Trčeći, sklonio se pod drveni trem njene kuće, dok je iznad njega nebo otvorilo svoj pljuskoviti rafal.

“Evo ti knjiga, odoh do školskog – čekaju me Ljupče i ekipa,” izgovorio je, polumokar, nespretno pružajući knjigu.

“Stani bre, kakav te fudbal spopao po ovom kijametu? Pogledaj se, sav si mokar! Hajde, uđi — daću ti Ilčetovu majicu da se presvučeš,” rekla je, gotovo ga uvlačeći u predsoblje, dok su mu cipele škripale od vode.

“Jao sine, prehladićeš se ovakav! Pogledaj na šta ličiš,” coknula jezikom gospođa Ristana, Tatjanina majka, dok je s pragom ulazila u hodnik. Glas joj je bio blag, ali pun brige.

“E, vidiš mama šta ti je Beograđanin — po monsunu hoće da igra lopte!” smejala se Tatjana, dok mu je nežno, ali s osmehom, prešla prstima kroz mokru kosu. “Evo ti majica, šorts, idi u moju sobu da se presvučeš, taman dok skuvam čaj.”

Iako je ranije već bio u Tatjaninoj sobi, ovog puta mu se činila drugačijom. Intimnijom, tišom, gotovo zaverenički spokojnom. Možda zato što je prvi put ušao bez prisustva svoje sestričine, a možda i zato što je kiša na prozorskim staklima svirala svoju nežnu, pomalo melanholičnu melodiju.

U sobi je sve mirisalo na lavandu i drvo. Zidovi su bili prekriveni crtežima, rukom ispisanim citatima i crno-belom fotografijom male barke na jezeru, podignutom u starinski ramu. Na stolu – gomila knjiga, nekoliko hemijskih olovaka, i šolja u kojoj se još pušio trag od prethodnog čaja.

Presvukao se brzo, ali bez žurbe, gotovo s oprezom, kao da time ne želi da poremeti ono krhko što je visilo u vazduhu. Prilazio je prozoru, razmaknuo zavese i pogledao napolje. Kiša nije jenjavala — naprotiv, čulo se kako se niz oluk sliva u ulične kanale, pretvarajući kaldrmu u plićak.

Na tren je pomislio na utakmicu. U sebi je prevrtao pitanje: da li je Ljupče ipak otišao do školskog dvorišta? Ako je ova kiša bila u Beogradu, nema sumnje — utakmica bi se igrala i na +40 i na -10. Ali ovde, u ovom mirnom, zabačenom gradu, sve je imalo neki drugačiji ritam. I smisao.

Njegovo razmišljanje prekinuli su tihi, gipki koraci. Tatjana je ušla noseći dve šolje i miris hibiskusa. Sela je do njega, na pod, leđima se oslonivši na zid, i pružila mu čaj.

“Bilo bi dobro da popiješ dok je još vreo,” rekla je, pogledavši ga ispod oka, s nečim između brige i blagosti.

“Kao da slušam mamu,” promrmljao je, više za sebe, ali dovoljno glasno da ona to čuje. Njen smeh bio je tih, ali pun topline.

“Svidelo ti se to ili ne — moraćeš da me slušaš. Trebam li da te podsećam ko je ovde stariji?” rekla je kroz osmeh, nehajno, kao da govori nešto što oboje znaju napamet.

Ta razlika od godinu dana, koliko je Tatjana bila starija, nekada je delovala sitno, gotovo neprimetno. Ali u tom trenutku činila mu se kao ceo svet — ne zato što je on bio nezreo, već zato što je ona umela da tu godinu nosi sa sobom kao prednost, sa gracioznošću, bez trunke nadmenosti. Bila je zrelija, ali ne i distancirana; duhovita, ali nikada zajedljiva. Umešno je nalazila meru između šale i pažnje — one pažnje koja ne guši, već otvara prostor za tišinu i misli.

I upravo u toj tišini, između gutljaja čaja i ritma kiše, počeo je da shvata koliko mu ta pažnja prija. Nije mogao da objasni zašto, ali znao je da mu je u toj sobi — s njom, s čajem u ruci i njenim mirnim glasom pored — nekako lakše da bude ono što jeste. Beogradski maturant, sanjar sa tribina, lojalan sin, brat, igrač. Neko ko još ne zna gde će ga put odvesti, ali zna da želi da bude dobar čovek. I to mu je, u tom trenutku, bilo dovoljno.

Dok je tiho srkao topli čaj i osluškivao kišu kako sve sigurnije udara o krovove Velgošta, misli su mu neplanirano odlutale ka jednoj noći, koja se i danas, bez obzira na proteklo vreme, presijavala u njegovom pamćenju kao svetlucava kap na obali jezera. Bila je to ekskurzija na kraju druge godine — četiri dana u Ohridu, četiri dana bezbrižnosti i čiste, mladalačke euforije, koju ništa nije moglo pokvariti, čak ni svesnost da je to možda poslednje veliko putovanje te generacije.

Te večeri, pretposlednje po redu, sve četiri odeljenja imala su zakazano veče u diskoteci hotela Metropol. Bila je to prava, dugo planirana proslava – smeh, bljeskovi reflektora, DJ koji je pokušavao da odgonetne ukuse stotina srednjoškolaca. On i njegova trojica najboljih prijatelja, zauzeli su isti separe koji bi zauzimali i u školskoj klupi – poslednji red, do prozora, gde vetar slobodnije ulazi, a pogledi bezbednije beže kroz staklo.

Ali, diskoteka ih nije zadržala dugo. Posle svega sat vremena, ugušeni dimom i bukom, gotovo neizgovorenim dogovorom, ustali su i izašli napolje, u hladni, osvežavajući noćni vazduh. Bez reči, instinktivno, po ko zna koji put, krenuli su ka obali. Koračali su uz jezero, mirni i nasmejani, dok je noć tiho klizila niz talase. Na horizontu je titralo svetlo iz Peštana — malenog ribarskog naselja u kojem je vreme stajalo. Bilo je nešto utešno u toj tišini. U tom zajedničkom ćutanju.

Niko nije pominjao rastanak. Umesto toga, govorili su o fakultetima, o svojim snovima, o mogućim putevima. Već tada je svako znao kuda želi — makar okvirno. U tim rečima, više nego ikada ranije, osećala se zahvalnost razrednoj. Ženi koja im nije predavala samo psihologiju, već ih je učila kako da prepoznaju sebe. Koja im je, još na prvom času, rekla: „Ocene su važne, ali važno je još više da budete ljudi. Dobri ljudi. I da ne zaboravite, prijateljstva iz ovog doba često su najiskrenija u životu.“

Imala je autoritet, strogoću, ali i toplinu. Umeće da im objasni ljubav, i ono što ljubav nije. Da ih nauči da nije važan izgled, status, ni godine — već iskrenost i poštovanje. Iako su njene ocene bile nemilosrdno precizne, osvajala ih je svakim časom. Bila je više od razredne – bila je neka vrsta putokaza.

Tog večernjeg hoda do Peštana, sve te njene rečenice su se čule između redova. Iako su ih njih četvorica govorili kroz šalu, kroz prepričavanja i osmehe, svi su znali da se nešto menja. Kao da su, hodajući uz jezero, hodali i ka svom krajnjem susretu s detinjstvom.

Još dok je sedeo u sobi s čajem u ruci, a Tatjana mu neprimetno čuvala tišinu, misli su se, poput senki, vraćale ka jednoj noći u Beogradu — noći koja se više slavila nego prepričavala.

Bilo je leto. Jul. Vreo, gust, pun očekivanja. U restoranu na Senjaku, porodica i prijatelji slavili su njegov ulazak u kadetski tim Sparte. Otac je nazdravljao iznova i iznova, sa istim sjajem u očima kao onomad kada je primio diplomu Pravnog fakulteta. Majka se smeškala, nenaviknuta na tolika lica, i krišom brisala oči maramicom koju je ceo život držala u tašni, za "ne daj Bože".

Svi su bili pijani od sreće. Osim njega.

Te večeri, kada su svi zaspali, a čestitke utihnule, ležao je budan u svom krevetu, zagledan u strop. Nije bilo sna. Samo osećaj težine, nepoznat, gust kao olovno nebo pred letnju kišu. Težina što se uselila u grudi bez kucanja.

Po prvi put u životu nije znao šta tačno oseća.

S jedne strane, ostvarenje sna — treninzi, borba, krvavi kolena, subote na gostovanjima, ponos na grbu. Sparta je značila sve ono što je gradio još od prvog dana kad je naučio da šutne loptu. Biti deo tima koji je nekad gledao kao dečak, a sada ga predstavlja kao igrač — to nije bio san. To je bio život.

Ali... na drugoj strani — fakultet. Pravo. Knjige u rukama. I on, u nekoj drugoj učionici, za katedrom, pred nekim novim klincima. Poput oca, predan, blag, mudar. I nije to bila ambicija tuđa — to je bilo i njegovo. Samo drugačije.

Tada je prvi put shvatio: neće moći da nosi oba sveta. Ne zauvek. Jedan će morati da ostavi iza sebe.

Pomisao da će morati da bira, da će jedno izgubiti, bolela je više od bilo kakvog poraza. Ta noć bila je prva neprespavana noć njegovog mladalačkog života — ne zbog uzbuđenja, ne zbog euforije, već zbog nečeg dubljeg: bojažljive slutnje da sve što voli možda neće moći da ostane s njim.

Otac ga je, istina, naučio jednoj jednostavnoj stvari: „Uvek gledaj sutra. Danas je lepo, ali sutra je tvoje.“
Taj savet mu je do tada bio putokaz kroz sve – ocene, odnose, treninge. Ali sada... sada je sutra bilo previše razgranato.

Nekoliko dana kasnije, dok je pakujući sportsku torbu pažljivo slagao kopačke, štitnike i trenerke, nije ni slutio da upravo u tom trenutku pravi svoje prvo, pravo odricanje. I to veliko. Prećutano. Niko ga nije primetio, čak ni on sam.

Torba je stajala otvorena, a sunčevi zraci su kroz poluotvorene roletne klizili po tepihu u njegovoj sobi. Majka je, u susednoj prostoriji, šuškala kupaćim kostimima i peškirima, pripremajući porodične stvari za more. Dubrovnik ih je čekao — svake godine isti hotel, ista soba s pogledom na more, isti zajednički rituali. Jedina izvesnost koju je poznavao tokom detinjstva. I jedina sigurnost koju nije morao da deli s bilo kim drugim.

Ali ove godine, umesto peska pod stopalima i očevog smeha na plaži, čekao ga je Goč. Prve pripreme sa Spartom. Prva prava stepenica u karijeri. Nije se dvoumio. Ipak, dok je zakopčavao rajsferšlus torbe, srce mu se na trenutak steglo. Nije plakao, niti uzdahnuo — bio je premlad za to. Ali osetio je prazninu, onu vrstu tišine koju ne pravi nedostatak zvuka, već odsustvo prisustva.

Niko mu tada nije rekao: "Znaš, ovo je tvoje prvo odricanje."
Nije bilo melodrame. Nije bilo ni velikih reči. Samo njegova tišina i osećaj da je nešto završeno, a nešto drugo tek počinje.

Kasnije, dok je autobus krivudao serpentinama ka planini, dok su se dečaci gurali, smejali i pevali, on je sedeo kraj prozora i gledao nebo. Pitao se — a nije umeo sebi da odgovori — da li je to zaista taj sutrašnji dan o kom mu je otac govorio.

Znao je samo jedno: deo njega ostao je dole, na peronu, među peškirima koje majka nežno pakuje, među očevim pričama o starim dubrovačkim ulicama. I znao je da se više neće vratiti isti.

U trenutku kada se to sve dešavalo, bio je uvučen u niz okolnosti koje su mu, iako stvarne i opipljive, delovale kao da su deo tuđeg sna. Ništa mu nije bilo sasvim jasno – ni zašto je tu, ni kako se oseća, ni da li će uopšte ikada razumeti šta se u njemu tada zapravo lomilo. Imao je neki tihi, postojani osećaj da će proći mnogo vremena, možda i godine, pre nego što bude mogao da sve to sabere, pogleda unazad i kaže: „Aha, sad znam.“

A opet, u jednoj stvari nije bilo dileme.

Sedeo je ispred nje, govorio ono što nikada nikome ranije nije rekao, i u nekom trenutku je shvatio – nikoga nije slušao s tolikom pažnjom, s tolikim poverenjem, s tolikim unutrašnjim mirom. Osim, naravno, svojih roditelja. I možda još dva-tri prijatelja iz osnovne škole, onih koji su mu, tada davno, pomagali da pronađe reči kad bi mu stajale u grlu.

Iako je važio za nekoga ko zrači otvorenošću, ko širi vedrinu, ko ulazi u prostorije s toplim „ćao“ i izlazi s osmehom, nosio je u sebi svet koji nije delio. Ne zato što nije želeo, već zato što nije umeo. Postojale su misli, pitanja, nemiri i slutnje koje je ljubomorno čuvao, kao da bi, ako ih podeli, izgubile smisao.

A Tanja... Tanja je nešto uradila, a da zapravo nije uradila ništa. Nije mu postavila nijedno pitanje. Nije navaljivala. Nije kopala. Samo je sedela, slušala i ćutala onako kako se retko ko usuđuje da ćuti. I upravo u toj tišini, koja nije bila prazna već puna razumevanja, on je prvi put izgovorio ono što je mislio da će zauvek ostati u njemu.

Nije osećao nelagodnost. Niti stid. Ni ona sitna grčenja tela koja dolaze kad se otvoriš previše pogrešnoj osobi. Ništa od toga. Samo neko čudno olakšanje. Kao da je izduvao vazduh koji je godinama držao u sebi.

I mada su se znali tek nešto više od dve nedelje, znao je da ga razume. Ne iz sažaljenja. Ne iz radoznalosti. Već zato što ga vidi onakvog kakav jeste, bez potrebe da ga menja ili analizira.

Pokušavao je u sebi da razjasni – da li joj se zapravo ispovedao? Ili je, možda nesvesno, od nje tražio oproštaj za sve ono što je učinio, ili što nije umeo da uradi? Možda je to bilo obostrano. Možda su i ona, kao i on, čekali nekoga kome će moći da kažu stvari bez tačke na kraju.

Čak mu nije bilo ni neprijatno kada joj je poverio ono što je do tada smatrao svojom najvećom tajnom. Onu koju je sakrivao i od sebe samog.

 

Istina je da nikada nije ozbiljno razmišljao o devojkama. Ne na onaj način na koji su njegovi vršnjaci gledali na njih – s požudom, s čežnjom, s planovima, sa snovima. Njega je vodio osećaj da je od toga svega predaleko. Ne u vremenu, već u sebi. Kao da je to jedan svet, a on se nalazi na potpuno drugoj strani.

Znao je – nije spreman. Ne još. I možda baš zato je Tanja ušla u njega ne kao devojka, već kao neko ko zna kako izgleda kad čitav jedan unutrašnji svet traži mesto da se rasplete.

Fizički izgled te imaginarne, buduće devojke, skoro da nikada nije posebno isticao — barem ne rečima.
Sve je uvek ostajalo neodređeno, kao da bi svaka suviše jasna rečenica oduzela nešto od njene unutrašnje svetlosti.
Jedino što bi, s vremena na vreme, spomenuo — bila je nešto duža kosa. I, naravno, osmeh koji ne silazi s lica. Onaj što ne podseća na reklame i poze, već onaj što se zadrži u oku i ostane negde između glasa i tišine.

I upravo tog trenutka, kada je, više nesvesno nego promišljeno, pomenuo tu kosu — osetio je kako ga rumen obuzima.
Jer, nije mogao da ne primeti da Tanja, njegova sagovornica i nežna slušateljka u sobi boje lavande, ima istu takvu kosu. Onu koja je, sasvim slučajno ili ne, oduvek bila njegov tip.
Ali reč, jednom izgovorena, nije mogla da se vrati. Samo je ostala da lebdi u vazduhu između njih dvoje, kao nešto nedovršeno, a potpuno jasno.

Tanja se nasmejala, tek neprimetno, kao neko ko je razumeo mnogo više nego što želi da pokaže.
Nije rekla ništa. Nije prekidala tišinu. Samo je pustila da se on dalje otvara — nežno, polako, s onom mešavinom poverenja i nesigurnosti koju u sebi nosi samo iskrenost.

A sledeća tačka, možda i najvažnija, nije imala nikakve veze sa izgledom.
Ona je ležala u snazi emocije koju je želeo da oseti pored nje. U karakteru koji ne pokleca pred danima. U veri, u toj tihom upornosti da svaki naredni dan dočeka sa malo više nade od prethodnog.
Nije znao da li takva devojka stvarno postoji.
Nije je, ruku na srce, nikada ozbiljno ni tražio.
Ali znao je — ako postoji, prepoznaće je po toj svetlosti.

Tanja ga je slušala bez treptanja, sa šoljom čaja u ruci.
Naginjala se lagano ka njemu.
Odmakla leđa od zida i približila se, dovoljno da im se ramena dotaknu.
Taj jednostavan, tih trenutak bliskosti, delovao je kao da je ceo svet zadržao dah.
Osetio je mir. Blagost. Nešto nalik onom posebnom, tihom trijumfu kada se, posle neke lične pobede, sam vraćaš u svoju sobu i pre nego što upališ svetlo — znaš da si postao nešto drugo, veće.

U tom miru, oslobođen i smiren, bez imalo napora joj je ispričao scenu koju je do tada čuvao samo za sebe.
Scenu sa samog početka leta.
Veče uoči prijemnog ispita.
Njegovog, toliko željenog, sna o Pravnom fakultetu.

Iako je bio siguran u svoje znanje, u trud koji je uložio, postojala je ona tanka linija sumnje — ne toliko u sebe, koliko u svet oko sebe, u nepredvidivost.
Jer ako bi zakazao... razočarao bi najviše upravo njega.
Sebe, naravno. Ali i oca. Njegovog uzora. Njegovog temelja.

Te večeri, taman kada je hteo da pokuca na vrata očevog kabineta, da mu poželi laku noć i možda izvuče neku reč podrške — desilo se obrnuto.

Otac je već bio tu.
Tiho je otvorio vrata i prišao mu.
Nije govorio mnogo. Nikada i nije bio čovek velikih reči.
Ali te noći… te noći rekao je tačno ono što je trebalo da čuje.

„Šta god sutra da uradiš, bićeš moj najveći životni motiv.“

Zatražio je da ga pogleda.
I kada je skupio hrabrost da mu susretne pogled, otac ga je već zagrlio. Prislonio ga je na svoje grudi — ne kao dete, nego kao nekog ko polako postaje muškarac.
„Ne sumnjam ni promil,“ rekao je tiho, „da ćeš me jednog dana zameniti na katedri za Ustavno pravo.“

Tanja je, bar naizgled, olako doživela dubinu trenutka koji je nosila predposlednja junska noć, ona sa samog početka ovog leta. Iako je znala da se nešto u vazduhu promenilo, da u njegovim rečima ima više slojeva nego ikada ranije, nesvesno je sve to uporedila sa sopstvenom emocijom — onom koju je prvi put osetila pre dve godine, na kadetskim pripremama na Goču, kada je prvi put u životu morala da se nečega odrekne, iako tada još nije znala koliko odricanje može oblikovati čoveka.

I dalje ga nije prekidala. Pustila ga je da izgovori i ono što joj je već bilo jasno, što bi i slepa osećajnost prepoznala. Da je svoje životne prioritete posložio ne po svojim snovima, već onako kako je život to od njega tražio. Iako u sebi nije bio siguran da je napravio pravi izbor, znao je da je jedno ispred svega: zadovoljstvo njegovog oca, pa odmah zatim i majčino. Nije se žalio. Samo je svedočio.

Za razliku od onog glamuroznog slavlja pre dve godine, koje su mu organizovali povodom školskog uspeha, sada je njegov trijumf bio tih, gotovo stidljiv. Obeležen daleko od buke, u njihovoj kući, u krugu najbližih, nekoliko drugova, nekoliko pogleda koji su znali šta je prošao i koliko je tiho stradao da bi uspeo.

Zastao je, kao da pokušava da uzme vazduh, možda da razmisli da li ima snage za još reči, još sećanja. Možda je hteo da objasni svoje emocije, da ih zadrži još trenutak u rečima, ali pre nego što je uspeo, Tanjin aplauz ga je iznenadio.
Bio je to tiši aplauz, ali iskren, pun. A u tom ritmu dlanova, on je osetio nešto poznato — kao onaj trenutak nakon dobrog driblinga, kada publika ne zna da li da ustane ili da udahne.
Nije znao da li mu aplaudira zbog istine, zbog hrabrosti da je izgovori, ili zbog toga što joj se toliko približio.
Možda i zbog svega toga zajedno.

U sledećem trenutku, priblizila mu se još za nijansu. Potražio je njen pogled, ali kao da ga je izbegavala, ili se njemu samo tako učinilo. Nisu se oči srele, ali njena ruka je tiho dotakla njegov dlan.
Nije izgovorila mnogo.
Samo:
„Molim te, ako možeš... nikada nemoj da budeš neko drugi osim ovog što si sada.“
Svaka naredna reč bila je tiša od prethodne, dok se na kraju njen glas nije izgubio u šapatu.

Zatim je, gotovo nečujno, naslonila glavu na njegov vrat.
Nije bio sasvim siguran, ali činilo mu se da je po koži osetio njene vrele suze.
Bio je to tren u kome se nije pomerio, u kome nije znao da li da nešto kaže, učini, ili jednostavno — ćuti.
Kasnije je znao: suze su bile stvarne.

I dok su joj suze klizile niz obraze, vlažeći njegov vrat i njegovu kosu, on se, ne znajući šta drugo da uradi, osmelio da pita ono što mu je stajalo na usnama:
„Da li je nešto ipak... nije u redu?“

Ćutala je još trenutak.
A onda, kroz suze, kroz jecaj koji je pokušavala da zadrži, rekla:
„Ti si... ti si sve ono o čemu sam maštala da imam.“

Zagrlio ju je.
Onako kako je umeo.
Bez mnogo reči, bez kalkulacije, iskreno, nespretno, potpuno.
To je bio njegov prvi zagrljaj.
Ne onaj iz učtivosti, ne iz šale, ne iz razmene. Već onaj pravi.

A nedugo zatim — dogodio se i prvi poljubac.
Nepretenciozan. Bez očekivanja.
Pun treme i tišine koja ostaje posle velikih trenutaka.

Zatim su se smešili.
I kada ju je pogledao, i kada joj je dotakao obraz, ona je, gotovo dečje, tiho pitala:
„Da li sam ja sad tvoja devojka?“

A on je, prvi put, odgovorio osmehom koji nije imao nikakvu dilemu.


Svitanje kraj starog mlina

Generalna — Autor andrijabg @ 20:54

Tog predposlednjeg aprilskog predvecerja postepeno se smrkavalo,kada smo se bez poklona uputilI kod Baneta,na njegovo zakoracenje u svet odraslih.Toj subotnjoj veceri je pripala cast, istina nekoliko dana preuranjeno da naseg druga ustolici u punolestvo.Sacekali smo  da stignu Kragini skolski drugovi i drugarice iz Ekonomskepa smo se  na kraju kao slag na tortu, mi njegovi najstariji i  po hijerarhiji ipak najverniji i svakako najodaninji drugovi jos iz daleke '77, zakucali na vrata njegove kuce.Istina bili smo henikepirani za Vecu,koji je predstojece Prvomajske praznike nevoljno prvodio sa svojima u selu.Janbo je preuzeo na sebe V.D.glavnog ali u svakom slucaju i odgoovornog  ispred naseg troclanog sastava da objasnjava kako smo Banetu pre izvesnog vremena predali poklon.Devojcicama iz njegovog odelenja koje su znale  za ipo neku epiozodu o pet nerazdvojnih drugova jos iz prvog osnovne nije bilo.nista neobicno,i u trenu su poverovali u nasu prici iz Janbovih usta kako nismo imali  bas toliko strpljenja da cekamo nasem drugu predamo pokoln.koji smo kupili pre izvesnog vremena,a i ujedno smo zeleli da bas od nas dobije prvi poklon.Onim emotivnijim devojcicama se oteo uzdah dok su slusali Janba.

''Jao kako su divni,bila je ganuta jedna smedjokosa devojcica,krupnih crnih ociju.

"Mogli ste i mene da zovnete da se ucipim,bas vam je fora,samo kao fol je delovao Coba,znali smo da nas je provalio da  foliramo,u stvari cak je mozda znao za dogovor nas petorice kada je rec o rodjendanskim poklonima i pravilo koje smo uveli prosle godine kada smo se pomucili oko izbora za Gagijev rodjendan.Od tada je vazilo pravilo da nikome nista ne uzimamo za rodjendan. Nismo bas bili sigurni da ce Banetova ekipa iz Ekonomske imati razumevanje za nase pravilo,zato smo pribegli bezazlenoj lazi.Jasna  mu je kupila novu kasetu Hari Mata Hari.Do neizmoglosti smo slusali  numeru A1 "Volio bih da te ne volim"A kada je pocela dugo ocekivana i odlucujuca  utakmica sa fudblaskom reptezentacijom Francuske za odlazak na Svetsko Prvenstvo u fudbalu narednog leta u Italiji,devojcice su se povukle zajedno sa Gigom u drugu%2


Treci jun

Generalna — Autor andrijabg @ 20:34

Sa dolaskom proleca  prvi put  je poceo da razmislja o prolaznosti trenutka,uopste zivota.Vise nego snazan utisak na njega je ostavio film ''Drustvo mrtvih pesnika"Nesvesno je razmisljao o tragicnoj Nilovoj sudbini.Mozda tada jednom zauvek napustio onaj bezbrizan svet.Neprimetno je svakim novim danom sve vise otvarao vrata jednog novog sveta.Nije osecao strah.Ali neizvesnost se uvukla u svaku njegovu poru.Odsluskivao je svoje srce,pokusavajuci da bude tuzniji nego sto se osecao.u sebi je mnogo puta prezivljavao,neminovni rastanak sa svojim odeljenjem.taj treci jun je zaokruzio crvenom bojicom.kao neki svetac.uprkos sto je u sebi celog proleca osecao setu zbog tog rastanka.te kisne subote kada je sa svojim IV/3 ispracao najlepsi deo zivota u prvu svoju uspomenu.tog proleca 1989 je sazreo


Umiru jeleni

Generalna — Autor andrijabg @ 08:01

Na danasnji dan pre 27 godina preminuo je Nesa Leptir.imao su  privilegiju da ga upoznam ispred zgrade u kojoj je ziveo.iako je tada izgledao izmuceno od posledica teske bilesti,vedar duh,neprevazidjeni smisao za humor nisu ga napustli do poslednjeg trenutka .Sto je u jednom interjvju potvrdio brat legendarnog pevaca.Kada se probudio posle operacije negde iza ponoci tog 12.02.1990.poslednje sto je rekao pre nego sto je otisao bilo je "Dobro sam,samo mozda necu moci da igram fudbal" 


Duga nad Vlaskom malom

Generalna — Autor andrijabg @ 19:07

 (Dalje)

Duga nad Vlaskom malom

Generalna — Autor andrijabg @ 19:03

 (Dalje)

Duga nad Vlaskom malom

Generalna — Autor andrijabg @ 19:03

 (Dalje)

Februarsko prolece na Ohridu

Generalna — Autor andrijabg @ 21:16
Ulica Jane Sandanski.Suncano projatan dan sto mirise na prolece.Nebrojano puta je prosao njom.Uvek leti.Nije mogao cak ni da je zamisli u zimskom ambijentu.Proteklih dana je sretao dobro poznata lica sto istima pomalo skrajnuta iz secanja,ali ne bas toliko da ga ne podsete na minulo leto.Setio se onog kisnog dana,"Bolje sve to da ostavimo za sledece leto"Danieline molbe.skoro da je proslo pola godine od tada.Nikoga nikada nije tako zeleo da vidi.sada je znao sve sta bi joj rekao.na trnutak je zatvorio oci,udahnuo je miris noci njenog 16 rodjendana i slucajnog susreta na Plostadu.Nije obracao paznju na slucajne prolaznike koji sy mu isli u susret.Priblizavao se "Pojacalu" i rasksni i ulice Pitu Guli.Oduvek je imao slabu moc zapaznja.sunce mu je islo u oci.Ni sam nije znao bio svestan kako mu crveni dzemper koji je dolazio iz pravca jezera nije promakao.Dok je bio u Zemunu ,cesto je pokusavao da u svonoj svesti prizove Danielin lik.Ni sam nije bio sihiran koliko ga pamti.Verovatno je to uvek tako sa nekim koga beskrajno jako zelis da vidis.I da su zeleli nisu mogli da zaobidju jedno drugo,ali to su najmanje zeleli.Bila je lepsa nego onog dana  kada su se vracali sa plaze poslednji put.Njene oci su sijale bas kao one noci  kraj svetionika kada je iz plisane kutijice izvadio prsten "Bicu tvoju uvek i zauvek" .Nije zeleo da je rastuzi najlepse oci u svom zivotu,pricom o s om iznenadom odlasku.Sasvim je dovoljno sto su se ona,on i Bog saglasili da se sretnu samo sat i po pre njegovog odlaska.Od tad Ulicu Jane Sandanski nosi u svom srcu,od tada je zavoleo prolece i ako je bila zima.Tada je voleo .jedino tad.zauvek je zapamti 1.februar

Stope u Malom Ritu

Generalna — Autor andrijabg @ 22:38

Nikada vise nisam zeleo I mogao da pricam o tome.Kao ni o cemu sto je imalo prizvuk tih nasih dana.Svestan  mozda da cu te jednom zauvek lisiti nekih istina koje sam  samo iz straha precutao.Zverski sam se trudio da  u korenu isecem svaku uspomenu,da izbledim svako secanje na grad cije ime nikada vise nisam mogao da pomenem a  da mi svaki put nije  zastala knedla u grlu.Ceznjivo sam cak I mnogo godina kasnije  u svojoj glavi odmotvao rutu do Malog Rita,nepogresivo osecajuci da su u njemu jednom zauvek ostale nase stope,koje ni letnja kisa onog kasnog popodneva nije mogla da spere.kao ni   jedna potonja.Hvala ti sto si me u svom secanju zadrzala bas onakvog kakav sam zeleo da me upamtis zauvek.A ja sebe nikada vise isam mogao da naslutim kakav sam izgledao u sutonu poslednjeg dana leta.Da li je to bio I poslednji trag detinstva?Ne znam da li smo na kraju tog leta odrasli,ali znam da nismo uspeli da prihvatimo bol koga nam je donela istina.Cesto sam se pitao,da li smo to mogli na pragu devetneste?I to u onom nasem vremenu.Ali u inat svemu,nasim povremenim maskama I cestim transformacijama,ostaje neizbrisivo secanje na jedno prohijalo leto u nasim zivotima,kada su se premijerno tvorila nasa prva,I pomalo bolna osecanja.Zivot je mozda ispao nepravedan po nas jer nam je prekinuo mozda najlepsi san.Sve sto je kasnije sledilo to je vec neka sasvim  druga ne prica, vec dimenzija.Zato mi imamo onu nasu.Jer ona je vecita.Bas kao sto je I trag nasih stopa u Malom Ritu,dok se svuda oko nas sirio miris kise nosen prijatnom svezinomseptembarskog sutona.Sve I da zivimo joss to zivota,to se dozivljava samo jednput.Zauvek


Jedne zimske noci, ispred Deseste gimnazije

Generalna — Autor andrijabg @ 01:52

Bas ovih dana se navrsilo sedam godina od  onog  vetrovitog ponedljka nosenim snaznom beogradsko kosavom,kada se medju kandidatima koji su konkurisali za  posao u nasoj firmi  pojavio i tek svrseni maturant .Cim je seo preko puta mog stola,susreo sam se sa njegovim dobrocudnim,pitomim ocima koje jednostavno nisu  mogle da sakriju plemenitost njegovog karktera.Ni jednog trenutka nisam osetio nesigurnost u njegovom glasu,dok je iznosio svoju biografiju,ali I te kako jesam strahovitu zelju,golobradog decaka za prvim poslom,u  namaeri da olakasa zivot svojim roditeljima.za mene je bio presudan njegov motiv, zastitnicki odnos prema  seset godina mladjoj sestri. Trunke dileme vise nije bilo. . Preko ramena sam pogledao sefa,tek primetno mi je klimnuo glavom negde u sredini  decakovog  izlaganja,sasvim dovoljno da prvo ime u svoj tefter upisem Marko Mitrovic.”ovaj mali ce biti dobar,znas?nisi pogresio,sto si ga izabrao,otelo se mom sefu dok jos Marko sa  ostalim kandidatima  napustao nasu kancelariju.i definitvno nisam pogresio,Usledili su dani u kojima me je novi kolega plenio svojim drzanjem,decackiog osmeha,uvek sprenog za salu,ali I ozbiljnost za svaku situaciju koja je tako nesto nalagala.Uprkos osetnoj razlici u godinama,poceli smo da se druzimo van posla.odusevljavao me je Markov entuzijazam za zivotom,I pozitvna energija  koju je sirio svuda gde god bi se pojavio.Bolest njegovog oca je jos vise ucvrstilo nase prijateljstvo.Prvi put sam nazreo senku tuge u njegovim ocima.to je bilo one prolecne veceri dok smo prolazili pod krosnjma lipa u mom naselju,prvi put se suocio sa ocevim neminovnim gubitkom.Isprekidano je pricao,na momente je gubio dah.bio sam zadivljen njegovom snagom,propustili smo nekoliko autobusa,dok nije usao u poslednji.osetio sam koliko mu je znacilo moje prisustvo te prolecne  noci.Ne verujem da je poslednja 18  skrenula u Tosin Bunar,kada je stigla sms poruka “Ovo sam mogaojedino  sa tobom da podelim,hvala ti”setio sam se njegovog zagrljaja dok je ulazio u bus,verovatno nije ni slutio koliko me  ucnio ponosnim te veceri.Udisuci miris lipe pod mojim prozorom  nisam dugo mogao da se predam snu.Divio sam se Markovoj snazi da prevazidje  najteze dane u,ispricavsi mi sve ono sto ga je tistilo,mozda  se konacno pomirio sa ocevim gubitkom.

 Krunio se jos jedan decebmar,koji je stigao mnogo ranije od ocekivanog.Nije bio hladan,ali beskrajno sivilo,sencilo je sumornu svakodnevicu,koja je mirisala na sve,osim na  sneg.Brojao sam dane do Novogodisnjih praznika,I odlaska na Zlatibor,nestrpljivo,precrtavajuci ih grafitnom olovkom,na kalendaru,bas kao nekada  na odsluzenju vojnog roka.Sa slicnim,nista manjim nestrpljenjem sam docekao Markov povratak iz Nemacke.Noc uoci polaska,usijali smo telefonsku zicu,do kasnih sati.Prvi put je pominjao svoju buducnost.kao da jeslutio nekakvu prekratnicu u svom zivotu.Cvrsto resen da  promeni  neke stvari u njemu.U Studgradu je cekala devojka  materijalno obezbedjena.koja je gajila izvsna osecanja prema njemu.”Brate,mozda I ostanem ko zna,vidis kakva je plata u sudu,nasla bi mi posao,mozda mi uspeo,ovde I onako  nemam devojku,imam samo mamu I sestru,posao u sudu,” naravno da sam zeleo srecu,da konacno ostvari svoje snove.samo je usput pomenuo  njen fizicki izgled,sto me ni malo nije zacudilo jer odavno znam da Marko devojke ceni nesto drugacijim  vrednostima.

Iznandio me je novim autom, i zeljom da sacekamo Jecu ispred skole.Jeca jet og petka imla neplanirani dopunski cas.Za te sve studgradkse nedelje Marko je jednom zauvek sazreo.tu vise nije bilo dileme.Razliku u godinama koju sam nekad vise,a nekad manje,ali ipak osecao,po prvi put te decemabrske noci  se istopila.Shvatio je mnogo pre nego sto sam ja to shvatio, u svom  zivotu,sta je to sto ne zeli od zivota.lagodnost eventualnog zivota sa devojkom koja mu se samo fizicki dopada I sa kojom uziva uskjlucivo u telesnoj ljubavi su bili vise nego slabi aduti da Beograd zameni Studgradom “ajde reci brate,pa trebam nekog I da zagrlim,poljubim da se obradujem nekom kad dodjem sa posla,kapiras sta hocu da ti kazem? Kapirao sam ga bolje  nego sto je mislio da jesam, iako sam ostao bez reci.sedeli smo u kolima zamagljenih prozora na pocetku Proleterskih Solidarnosti,preko puta Desete,nesto jace od sat vremena.Marko nije shvatao,da mi se nije ispovedao,on jeje drzao  cas o osecanjima,o moralu,o ziovtu o svemu onome sto je konacno shvatio da  zeli da bude njegov zivot.kako se covek promeni  za samo dve zimske nedelje.Ne nije se promenio,on je oduvek bio takav I pre nego sto je onog vetrovitog dana presao prag Palate Pravde,on je  i pre toga definitvno bio takav.sada   je samo je sve to, sazrelo u njemu.na naxiju je  Sergej zapevao ” poglede u tami “ ciji je glas samo za trenutak prekinula Jeca kada usla u auto.Sneg  je ipak uspeo da nas zavara,istina tek jedva vidljivo, ipak jepoceo je da provejava.Bio je to prvi sneg te zime .Potrazivsi  digitalni sat,zeleo sam da  taj trenutak zapamtim, 19 :47.Marko je  iz natkasne,izvadio  milku  300 grama od jagode,okrenuvsi se do granice Jecinog pogleda,i uz decacki osmeh,koji je napravio rupicu na njegovoj bradi,ovlas  je dotakao po promrzlom nosicu i,poluglasno je izgovorio

“Ovo ja za tebe”

“…gde si ti bila dok lile su kise,nek  ovaj grad  na tebe mirise……” (Dalje)

Bari mog zivota

Generalna — Autor andrijabg @ 14:07

Proslo je vec sest dana  od kako  je Zvezdi Evropa pod nogama.Nisam siguran da li cu I kroz mesec  dana biti svestan da smo I konacno,I zvanicno najbolji klub u Evropi,ne znam da li cu i kada biti u stanju da poslozim moazaik Zvedinog sampionskog  pohoda kroz Evropu,mozda cu to moci za godinu,dve,kada sva ova eofurija oko Zvezde prodje ili kada Darko,Mile,Robi,Miha,Gile,napuste mesto najvecih uspeha ne samo svoje generacije.Svetan sam da cu mnogo detalja iz ne samo noci izmedju 29 I 30  maja ove 1991 zaboraviti,ali mislim da neke stvari uprkos protoku vremena nece tako lako izlediti u mom secanju…Dok su se drobili prvi sati, tog sada vec zlatnog 29 maja,sa surcinskog aerodroma ispratila me je prolecna kisica,zajedno sa Kragom

“ Prekosutra ocekujem pricu,kako smo pokorili Evropu,obecavas?

Radi malera nisam nista rekao,osim sto sam sam starom drugu uputio  siroku osmeh,na cijim usnama  se radi uroka zaustavila neizgovorena misao “Naravno,znas koliko drzim do obecanja”

Beogradsku dosadnu kisicu,zamenilo  je suncano Barisko jutro,koje se predskazalo divan majski dan.Nisam mogao da se usresredim ni na sta drugo osim na utakmicu,letimicno sam obilazio butike u samom centru gradu,ceo grad je bio u znaku finalne utakmice.U jednom parkicu sam sreo  Boru  Djordjevica,predvodio je grupu  bucnih delija. …Usput srecemo miroljubive navijace iz  Marseja.Ko li ce se vecerac izmedju 22 I 23 sata radovati,neko ce prvi put poneti pehar L’ekip.kroz glavu mi prolazi beogradskih,mrsavih 1:1 protiv  Grashopersa, u tih dve nedelje do revansa razmisljao sam da  ce mo cekati jos jednu godinu da prezimimo u  Evropi,Ali lucidni Pancev je odigrao simultanku u nezaboravnoj  ciriskoj noci.

U 18.40 smo usli na velelepni stadion Sveti Nikola.Prvi put na juznoj trbini,ciji je svaki santimetar ukrasen zastavam iz svih krajeva nase zemlje.Konjarnik,stara Pazova,Obrovac,Zemun,Glina,Kragujevac….ko li ce se radovati, kada se pogase svetla velike  arene ove noci….Sa stadiona se  javljam mami,dosli su sestra i zet sa cerkicom da ne bude sama,odusevljeni su sto me cuje,prate direktan prenos,zet okorerli grobar ipak mi zeli srecu.

Prvi put smo se branili citavu utakmicu,bez  I jedne prave sanse.A onda su usledili produzeci,ulazak pete Zvezdine Zvezde.cele sezone ga je Gutlas drzao na klupi,a onda ga odredio da bude jedan od egzekutara penal ruleta.Dojucerasnju Zvezdin kapiten je odbio,ponudivsi vremesnog Belgijnca.Ipak je pobedilo zvedasko srce u  njemu.Dika je ukrotio sut Daniela Amorosa. .A kada je Pancev uhvatio zalet na velikom semafotru je stajalo 22:47…..Kad bolje razmislim nije moglo drugacije,sve je doslo na naplatu u tom minutu,Dzajicevo iskljucenje u Jeni,atinski kuvari 1971,zlokobni sudija Mikoleti 1978 protiv Borusije, nepozvana  magla  protiv verovatno najboljeg tima svih vremena,Sekijeve suze predprosle zime u Kelnu.Pocetak priprema bas na Bozic.Boze Pomozi, Pomogao je,ne mora vise nikad.dok su se gasila svetala na stadionu sveti Nikola, otelo se starijem gospodinu iz Beograda

“Nije mi toliko sto smo pobedili,vec samo da ne slusam komsije  vise kako su ’66 igrale  u finalu.”

Postavio sam apsolutni rekord u nespavanju,bili smo  prvi avion iz Barija koji je sleteo na beogradski aeorodrom,a mene je probudio glas kopilota preko razglasa “Crvenoj Zvezdi i njenim navijacima  cestitamo na osvojenoj tituli”.Mama je gledala u mojoj sobi prenos skupstine.Silno se obradovala kada me je ugledala,kao da me nije bilo mnogo duze od jednog dana.nesvestan stvarnosti svega onog sto sam doziveo juce,svoje nejavece radosti u zivotu,lagano sam tonuo snu,kada sam se najednom trgnuo. Poslednjim atomima snage bodem brojeve 104-817 .Znao sam da se moj drug sprema na fakultet

- Za malo da ne ispunis obecanje,rekao je Kraga kroz smeh kada me je cuo.

- Nije moglo drugacije,srecno na kolokvijumu,takodje sam se nasmejeo

- Jebes kolokvijum,Andrejka 


Poslednji trag detinstva

Generalna — Autor andrijabg @ 23:08
U tim nasim najlepsim,bezbriznim danima punim nade,kadkad sam znao da se zapitam,da li ce ikada prestati to nase?I kada ce mo konacno jednom zauvek, zvanicno da odskrinemo vrata svetu odraslih.Cast  prekratnice,izmedju detinstva i rane mladosti pripala je,jednom ponedljku,prakticno na kraju tog nezaboravnog leta.Verovatno je svako od nas bar dva dana pre tog ponedeljka prezivljavao neminovni rastanak,ne samo sa Jambom I Vecom,vec to je definitvno bio rastanak sa svim onim bezbriznim danima….Trenutak kada se pozdravljamo sa Jambom na stanici u Vojvodjanskoj ulici,I kada on  u zurbi  samo delicom svoje decacke sake samo je stigao da dodirne svakog od nas, je najemotivnija slika koju sam poneo iz nasih Dana “Nece ga biti godinu dana,a nisam stigao ljudski ni da ga zagrlim”oteo se uzdah u Banetovom setnom glasu.a na zeleznickoj stanici,regruti pevaju, mi nikad tuzniji,devojcice nisu mogle da sakriju suze,grlimo Vecu,mislio sam da nikada necu videti suze u njegovim ocima...samo smo sacekali da voz za Knin krene,I kao po inerciji nas sedmoro smo trkom stigli do Mikicinog fikusa,ne znam ni kako smo stali svi,ni kako je Mikica ludacki vozio ka Surcinu.Preskali smo stepenike,odgurivali  slucajne prolzanike  I za delic sekunde smo bili brzi….”poslednji poziv za avion u 21 I 50 za Ohrid” morali smo da ga zagrlimo.tada sam video cudan sjaj u Janbovim ocima,Kraga ga je dugo grlio,I kada se odvojio od njega,nevesto je rukom brisao svoje uveliko crvene oci…Gagi je nemocno sirio ruke.Dragana I Tanja nisu stedele suze...nesto kasnije sam se cuo sa Kragom.,bilo mi je neobcno sto se ni jednom nije nasalio za vreme razgovora,njegova seta mi  je pomogla da shvatim,da smo tog 18.sepembra 1989,jednom zauvek iza sebe ostavili najlepsi deo nasih zivota.a ja nikada kasnije nisam upoznao ljude ni nalik njima,iako tek uzeo dvadesetu

Bilo jednom, jedno, II-2 na Ohridu.....

Generalna — Autor andrijabg @ 12:29

Neposrdno posle  prvog zajednickog obroka  u nasem hotelu “Slavija”na samoj obali jezera, i vecere na  cijem se raznovrsnom,i bogatom  meniju,izmedju ostalog  nasala i cuvena ohridska pastrmka, celo odelenje se,spontano preselilo  iz  sale za rucavanje u nasu sobu 104, na prvom spratu.Iako preumorni od dugackog puta na kome nas  je sve vreme  verno do samog  Ohrida, pratila ta neumorna,i dosadna kisa,kakva zna da bude samo u maju.I pored toga niko od nas se  nije pozalio ni na najmanju sitnicu  iz tog naseg prvog,zajednickog,na pretek burnog,eskurzijskog dana .A koji smo  zbog kvara autobusa,negde  na izlasku iz Nisa,proveli nesto duze od inace predvidjenog vremena,provedenog u autobusu.Takodje se niko ni  zbog toga nije bunio,samo nam je bilo bitno i samo se racunalo to da smo zajedno.Raredna je prva napustila nasu sobu,prvdajuci se umorom,a mozda je zelela da nas malo ostavi same.Ne znam  da li su i Bane i Janbo u tim trenucima, osecali ponos,kao sto sam ga ja osetio,zbog toga  sto se celo odelenje okupilo bas u nasoj sobi.Dok su vozaci pokusavali da osposobe autobus za nastavak putovanja,utociste smo potrazili u obliznjem luna parku,stacioniranom u  vise nego ocigledno negde na niskoj periferiji.Besumucno smo igrali sotoni fudbal,dok je kisa sve besumocnije lila.Niko od nas prisutnih ni priblizno ne bi znao da kaze, koja je to  po redu bila partija,u  kojoj kojoj su porazeni parovi smenjivali kao na traci kada je  Vesic  povukao rucicu,kojom se aktivrala opruga na nasem stolu posle kojih je izaslo predvidjenih,pet loptica.Na opste  iznenadjenje nas  osmorice,Vesic je u tom trenutko glasno i kroz smeh uzviknuo “Pazi fora,sest loptica”i nastavio da se smeje,sve dok se kao sudija kao na fudbalskoj utakmici,koji trci upravcu penala pokazivajuci na najstrozju kaznu nije stvorio ,kraj nas mladic od koga smo kupovali zetone.Delovao je vise nego zapusteno,sa svojom ne bas urednom kosom,i jos neurednijom bradom.Drzao nas je kao taoce na okupu,detaljno isledjuci nas o spornoj sestoj loptici koju je jedino,”video”Vesic,koji je u medju vemenu sasvim  prestao da se smeje.I nkome vise nista nije bilo smesno,jer smo dobro procenili situaciju,jednostavno nije postojala teoretska mogucnost da mu objasnimo da se nas drug kao i pregrst puta pre ovog kisnog popodneva salio na slican nacin.Strogim glasom nam je objasnjavao da niko nece napustiti luna park dok ne bude pronaso spornu lopticu.Zatim je presao na radiklane mere,detaljno je svakog od nas grubo  pretresao,a kad ni to nije dalo rezultate,rekao je da  ce otvoriti  svaki sto posebno,i da broji loptice,i da se slucajno niko nije pomerio,od nas. Istina vreme nam je nesto ,ali je ipak prolazilo,i  znali smo   da nam jedatim bonus od sat vremena koliko imali,do povratka u autobus  uveliko istekao.Cast da nas spase pripala, je nasem vodicu,Djoletu.Zapusteni momak oko cijeg vrata je  visila torbica slicna kondukterskoj,cim ga onako je video, onako korpulentnog,povukao se,brzo usasvi u svoj,a mi smo potrcali u pravcu naseg autobsa koji nas je uveliko cekao u susdnoj ulici.

Sedeo sam upravo pored Vesica,koga je Coba koji je sedeo zajedno sa Stevom, dijagonalno  iza nas permanetno  zadirkivao ,kako se preplasio “onog masnog cupavca”,cak   je skroz verno imitirao Zoranovo ponasanje u Luna parku,zbavljajuci razrednu,kada se pojavila da obidje sam rep  autobusa gde smo mo se smestili mi, iz II-2.A to je cinio sa mnostvom izmisljenih komicnih scena od cega je  nasu malu nezgodu cinio jos smsnijom.Zaista je imao dara za salu u svakom smislu, bas onako kao sto je  i  nasa razredna    imala razumevanja  za nase kasnjenje.Svakim predjenim kilometrom puta atmosvera u nasem busu je bar za nijansu decibala bila euforicnija,Janbo je imitirao Cili Vilija,i njegove sitne korake i jos sitniji glas posebnog dijelekta u  ucionici za marksizam, dovodeci  nas bukvalno do suza.Iz Banetovog  kaseteofna  po Janbovoj zelji,usijala se traka  od slusanja A-ha,koju smo neprestano  obrtali sa A na  B stranu, u nedogled.Predah od Norveskog benda je pravio Bane, prilikom obrtanja kasetekada bi se  Janbo toliko zaneo u svojoj prici ne primecujuci  bas odmah da je njegov drug na prevaru umesto kasete  njegovog omiljenog bendana, stavio takodje kasetu ,ali svog omiljenog i pustio A1 Brother loui,na sta  bi Janbo tek vise teatralno protestovao, pri tom opomijanjuci Kragu da su u pitanju ipak Nemci,nasi traiocionaln I prirodni neprijatelji, da osim te negaivnosti ,sporna je i njihova sexualna orijentacija,kao i  da u muzickim kuloarima uveliko kruzi prica da frontmeni Modern talcinga uveliko vec  zive zajedno.Naravno da mu Kragulj  nikako nije ostao duzan,filovo je stvari na svoju vodenicu,troclani Norveski  muski pop bend je izjednacavo sa grupnim sexom  aludirjuci njihovu  takodje seksualnu orjentaciju,pri cemu se posluzio verovatno izmisljenim podatkom da je  Norveska na prvom mestu po broju homsksualaca.Odmah nakon medjusobnog peckanja,dvojica zagrljenih drugova,koji su sedeli na predposlednjem sedistu  postigla su usmeni dogovor,da ako u diskoteci naseg hotela,koju je nas vodic Djole nahvalio da je jedna od boljih kojih se nagledao na svojim  cestim putovanjima,DJ pusti bilo koju pesmu Modern tolcing da ce Bane koji istinski slovi za priodnono nenametljivog,skromanog,ponekad cak i previse tihog decka,ali pre svega stidiljvog,istog momenta izaci sam na podijum.Secenjem njihovih saka,overio sam njihov dogovor za koji sam vec unapred nslucivao,da iako je postignut pod malo neobicnim okolnostima,da ce bez ikakave sumnje postovati,cak  od vecine onih  overenih u Sudu, jer sam pre svega znao da ako neko drzi do svojih obecnja,cak i u sali datih,da je to Bane,koji je  za uzvrat posignutom dogovoru dobio Janbovu dozvolu da malo cese pusta pesme po svojoj zelji. Zorkic je bio radoznao u pogledu,koliko su kvalitetni Ohridski biseri,jedino sto jos uvek nije mogao da se odluci da za bisere ili srebro koje je vec namenio svojoj majci.Svi smo se secali njegovog odgovagaranja na casu Geografije kad se malo vise  pesniski izrzio rekavsi “kako je Ohrid pravidragulj turizma nase zemlje”,cak se  mozda malo i pre vise ozbiljno raspitivao kod Djoleta za politicku situaciju u susednoj Albanij,ali to je svakako bilo u skladu sa sverom njegovih interesovanja.Mozda je samo Cili Vili znao vise od njega u celoj skoli o politici.Coba nje prestajo sa  konstrukcijom  svoje price sada je pominjao,kako ce u nas hotel da dodje  mladic iz luna parka po Vesica,pokusavao je na sto vise raznih  nacina da se nasali i ismeje svog drug prkticno jos iz obdanista,Zatim se  se naprasno,odjednom uozbiljio,i odlucnm glasom,rekao “Evo da se i  nas dvojica nesto dogovorimo,necu nikada vise pomenuti  ono iz luna parka,ako nam stvarno kazes,gde je sesta loptica,ali iskreno”,i tada je opet,zasmejao.Nisam bas bio toliko siguran da ce se I njihov dogovor,postovati striktno kao i predhodno postignut .Ponovo se uozbiljio.I Zoran je bio takodje ozbiljan,ustavsi sa svog sedista,potpuno se okrenuo Cobi,”Da li zaista,zelis da znas gde je sesta loptica”, pri cemu   je mozda za nijansuizgledao   ozbiljniji nego kod Petakovke na matisu.Coba nije prestajao da klima glavom,gotovo   bez  jedne reci.Vesic  je  visoko ispruzio kaziprpst u pravcu  svoje glave,kao da je zatrazio  jos samo malo paznje,za sve one koji nisu  bas pomino   od samog pocetka pratili Cobino zadirkivanje,zapoceto jos u Nisu,a onda je iz levog  dzepa svojih farmerki izvukao belu  plasticnu lopticu,prinevsi je Cobinom zgranutom pogledu,koji je bio najblaze receno u neverici

“Evo je,Bobane,na sigurnom je,sad je tvoja.

 

 


Jednog leta

Generalna — Autor andrijabg @ 22:49

Prolazili jednom tihom ulicom,Daniela se okrenula oko sebe,pokazavsi rukom,u pravcu susedne manje,slabo osvetljene ulice.

“E, ovde, pa jos malo nize,nalazi se moja skola”,bila sva ponosna,ali samo  za jedan trenutak,a vec sledeceg,njene bademaste oci je prekrila tek primetna senka sete, “jos samo dve nedelje raspusta,kako je samo sve tako prolazno,rece ona zaleci.

“Ej ne tuguj,nasmejao je A.,pokusavajaci njenim,toplim ocima da povrati veseli sjaj “Pa kako bi uopste doslo sledece leto,ako se ovo ne bi zavrsilo,ili ne zelis da se ovo zavrsi?

Zamislila se,za trenutak,dva....

.“Mozda si u pravu,kada kazes da nemam razloga da tugujem za letom”.Kao da je pokusavala je da se opravda u ime malo predjasnje sete propracene jednim prigusenim uzdahom,iz svog  srca.posto  je uvidela da A. nije moglo tako nesto lako da promakne,jer joj je od prvog trenutka  stavio do znanja sa koliko paznje slusa  svaku njenu i rec,uopste prati svaki njen gest.Znala je vec da ce njeno emotivno srce ovo leto zadrzati u najlepsoj uspomeni,bas u njemu je otkrila davno naslucene  istine, koje su joj pomogle da otkloni neke dileme, i  konacno pocne da razlikuje  bitne od nebitnih stvari u zivotu.U svezem secanju joj je treperilo ono kisno jutro,sa sa pocetka leta,na pristanistu, u kafeu “Astor” .Milica joj ,zivopisno,do tancina,i krajnje idilicno  opisivala,proslu noc,i svoj prvi poljubac.Poput Milicinih sjajnih zenica, i njene su bile obojene posebnim sjajem.Sa kojih ,pre svega citala sreca,beskrajnog zadovoljstva,jer je njena najbolja drugarica,konacno posle nekoliko neuspelih pokusaja,ipak dosegla svoju zvezdu srece.Njeno bice je treperilo  neobicnim osecanjima  kakva ranije nije imala prilike da oseti. Sve vreme dok je slusala romanticnu ispovest svoje,kasnije ce se ispostaviti,od tog kisnog jutra na pristanistu, definitvno po sezibiltetu emocija,a i  drugih stvari koje si ih povezivale,svoje najblize prijateljice,nije joj bilo bas najjasnije sta se do desavalo u njoj.Jer bila svesna da poslednja trunka njene emocije,ako je ikada i postojala prema izabraniku Milicinog srca,isparila je one davne majske noci,kada ju je zadah alkohola iz Nikolinih usta zauvek otreznio,pozelevsi da je poljubi.Zamisljala je svoj prvi poljubac nesto drugacije,vise romanticnije.Njeno sanjalacko srce,jednostavno nije moglo da odgovori na  ni malo nezne  nasrtaje svoje simaptije i njegovu ocajnicku zelju da je svojim pijanim usnama  dotakne.Vec sutradan ga je u dubini svoje duse opravdala,ali posle te majske noci,nikada vise Nikolu nije  mogla da ga zamisli kraj sebe,neprestano pitajucu se,da li je to ikada i mogla.Ni njega,a jos manje nekog drugog,Posle neprespavane noci,takav osecaj joj se cinio jako dalekim,da uopste vise nije mogla da misli o tome.U stvari nije zelela sebi da prizna da je dozivela svoje prvo razocarenje,umesto toga tesila se,da jos uvek nije doslo vreme za ljubav, da nije sazrela,da svoje srce pokloni drugom.Kad su se pepeljasti oblaci konacno razisli,i kisu smenilo zalazece sunce boje kajsije,Daniela je u daljini sa prozora svoje devojacke sobe ugledala dugu.Nikada jos sa toliko vere,nije pozelela da joj se dogode romanticni trenuci o kojima je mozda sve vreme potajno razmisljala,od proslog maja.Jutrosnja ispovest njene bliske prijateljice,samo je probudilo tu zelju u njoj.Dok se postepeno suton spustao Vlaskom Malom,vec je bila prilicno umorna.Udisala sveze vece,noseno mirisom leta,koje vec  prakticno bilo na pragu.Dopustivsi svojim snovima da odskrinu vrata maste,sanjarilia je prvi put.


Odrastanje

Generalna — Autor andrijabg @ 17:51

Vec izvesno vreme,primecujem da me niko ne razume dovoljno dobro, osim mojih vrsanjaka.Mada, ponekad mi se ucini,da me ni oni ne shavatju, bas uvek.A razumem li i sam sebe,gotovo uvek?Osecam svakodnevnu i neizvesnu borbu, sa samim sobom.Sa svojim mislima.One cesto znaju da odlutaju tamo negde daleko,da se i  sam zabrinem za njih.Kadkad osecam neki unutrasnji nemir a da mu ni povoda ne znam.A onda odjednom nestane.Pa se opet pojavi,pa nestane, tako u nedogled.Nestrpljiv sam vise od svega,zelim sve odmah i sada,istog casa,ne mogu da cekam.Svestan da dani prebrzo prolaze,iako ponekad zazelim da ih bar malo usporim ne retko mi se cas matematike,ili nekog drugog predmeta oduzi kao godina.Ni moji roditelji nemaju bas uvek sluha za mene.Cesto se ponasaju tako,kao da je njih zaobisao pubertet,kao da ga nisu prelezali.Ni jednog trenutka nisam posumnjao da uvek zele najbolje za mene,i da brinu,doduse nekad i previse,za moje nemirne godine,i dane pune neizvesnosti koji me ocekuju.Uceci me zivotnim vrednostima, svakodnevno mi stvaljaju  do znanja da mi istina bude preca  od svega,svake dobijene ocene. Na tome sam im prezahvalan.Ali me ipak ne razumeju dovoljno,bar ne onoliko koliko je meni potrebno.Ponekad nemaju ozbzira za moju nestrpljivost,brzopletost.Cesto se zatvorim u svoju sobu, prvi put u svom zivotu osecam moc tisine,razmisljajuci o povernim tajnama,o neizgovorenim recima o svojim snovima…Sazrevam li,ili mi se pricinjava?Ne znam  kada ce proci ovaj  moj pubrtet?Pocinje li neprimetno da odlazi detinstvo,ili ce konacno proci jednom zauvek,tek kada sledeceg juna budem zavrsio Osnovnu Skolu?Kada  zaista prestaje detinstvo.?Prvim bolom u zivotu?Prvom ljubavlju?Prvim rastankom?Da li  su stariji u pravu kada kazu da nista,osim vremena nije vecito?Ne  zelim da verujem u to! I Necu!Iako sam nestrpljiv,zelim iz sve snage da  ovo vreme,vreme puberteta traje,traje,i traje,….Sa svojih 14 godina nisam spreman, ni dovoljno zreo da prihvatim neke istine.Za rastanke tek nisam.Slutim da ih necu tako lako prihvatiti.Mozda detinstvo ne prestaje nikada sasvim, vec samo manja svoje oblike….

Voleo bih i kada odrastem, da u sebi zadrzim bar samo jednu nit.Najlepsu,neraskidivu. Po njoj cu zauvek cu zapamtiti ovo nemirno,uzburkano, vreme,noseno emotivnim momentima kroz koje prolazim zajedno sa svojim vrsnjacima,naravno i  vrsnjakinjama.Bez njih,to je sigurno, ovo vreme ne bi vredelo.Praveci tu neraskidivu nit od nasih zivota, nemirnih kao more,najlepsu  caroliju,mi decaci,zauvek ce mo nasim devojcicama biti veciti duznici.Zato sto su ove godine ne bas tako jednostavne, ucinile beskrajno lepim . Vec znam, da ce mo ih nositi u neizbrisivoj uspomeni,kao jednu od retkih i trajnih vrednosti,nasih zivota.

 Jer nase devojcice ce zauvek ciniti  trajni pecat ,i najlepsu nit naseg odrstanja……A to nam niko ne moze oduzeti…..


Powered by LifeType