andrija

03 Dec, 2011

Bojan Jevtić - Dorćolac 2.12.1974 - 22.05.1999

Generalna — Autor andrijabg @ 01:43
Mršavog  i  kratko podšisnog dečaka sa  jos ne punih  petnaest  godina, sam prvi put  video jedne septembarske veceri.Stajao je  u našoj ulici,ispred Ivkovog  ulaza,i revnosno čekaju ći ga,kako bi dobio udžbenike, za prvu godinu srednje skole.U majici kratkih rukava,sortsu,i papučama,skoro drhteci od svežine  septembarske prohladne veceri,nestrpljivo je cupkao na  vrhovim prstiju.Pruzio mi je svoju decaku, saku,pubertetskim glasom,ponosno ,se predstavio,nadimkom, što je verno odslikavao deo garada u koji je  bio poznat po žestokim momcima,malom gradskom derbiju,dvedset petom maju...Pred sam početak  školske godine,sa svojom majkom se doselio kod dede,u jednosoban stan na trećem spratu, samo tri ulaza niže,od ulaza ispred koga smo se upoznali.Nije se bas preterano uzbuđivao sto je vec uveliko tekla treca nedelja  nove skolske godine a on nije uspeo da  nabavi ni jedan udžbenik,saljivim tonom je objasnjavao,da je u konstantnom raskoraku  sa Ivkomne samo zbog  raličitih  školskih smena...Osim sto je bio u vremenskom raskoraku sa svojim, godinu dana starijim drugom,koji mu je oberucke, jos  prvih dana skole obecao svoje udzbenike iz kojih je ucio prethodne skolske godine,odmah mi je stavio do znanja da je poprilicno bio u raskoraku i sa samom skolom,u koju se letos upisao,iz jedinog razloga, zato sto je  stanovao u blizini  Eventualno Poslednje Šanse kako  je od miloste zvao svoju  skolu.Bojan je bio dete razvedneih roditelja,sa puno emocijama mi je pricao o svojoj majci,koja nije birala poslove,samo da bi im priustila bolji   život.Skola  je definivno  bila nesto sto  nije bilo u skladu sa Bojanovim   temprantom,bilo mi je veliko zadovoljstvo kada bi  dolazio  kod mene kući sa molbom da mu napisem sastav iz srpskog,uvek me je opominjao da mu napisem za dvojku maksimalno trojku,kroz smeh mi je govorio kako ce u suprotnom  seljanka is maternjeg jezika ,vec znati da mu je neko drugi  napisao.Te jeseni mi se žalio kako nikako ne može da se navikne na Zemun,kako mu je srce ostalo   na Dorćolu,ali je bio zadivljen pažnjom, kako smo ga svi od reda u naselju prihvatili tako kao, da smo godinama odrasli sa njim.Često mi je pričao o Obrenovcu,koji  kao i Dorcol nosi u svom emotivnom srcu,deo svog  bezbrižnog i detinstva ga veže za kucu svoje bake u kojoj je proveo nezaboravnei dragocene dane....O ocu je vrlo retko pricao,u  tim retkim trenucima oci su mu bile pune  sete,beskrajno je žalio sto mu se otac odao alkoholu,i skoro da je  izgubio bio svaki kontakt sa njim...Jednu  zimu smo odzimovali  u Bojanovom stanu,nad Srbijom se  nadvila teska ekonomska kriza,a mi smo iz veceri u vece u nedogled dugo,beskrajno dugo bacali kockice igrajuci risiko.Pri kraju te zime,zaposlio se u tecinoj uspesnoj firmi u Obrenovcu.Radio je po dvanest sati,u Zemunu  bi bukvalno samo prespavao,proredili smo nasa vidjanja.... ali smo ostali u cvrstom kontaktu,čak i onda kada je zbog   sve  veceg obima posla,morao da se preseli zbog posla kod babe u  Obrenovac,tim pre sto mu je teca,vec bio narusenog  zdravlja.Vodili smo duge nocne razgovore,preko telefona, jako mu jenedostajalo  nase naselje,cesto je zamisljao klupice na velikom terenu ispred moje zgrade,beskrajno dugo se raspitivao o svima,čak i onima sa kojima nije bio bas tako blizak,brojao je dane do vikenda koje je  po pravili provodio u  dedinom stanu u zemunu.....proredili  su Bojanovi dolasci u Zemun,posao ga je skroz ispunjavao,u poslu je pronasao sebe,sve vise je zamenjivao obolelog  tecu.Jednog  aprilskog dana, sasvim, neocekivano,u sred radne nedelje,bez prethodne uobicajne najave  je dosao u Zemun,i sve nas tako iznandio.Još veće iznenadjenje nam je priredio nesto kasnije u svom stanu,kada nas je upoznao sa  svojom devojkom,ostvljajući nas bukvalno bez teksta,kada nam je  saopstio,da je Biljaninu ruku isprosio prethodnog dana.Imitrao je sebe,kako se kao prut tresao, pred  buducim tastom.Podelivsi,tako sa nama najradosniji dogadjaj  u svom zivotu,i uz par casica, najavsi vencanje na jesen,ostavio  nas je u pravom cudom ispred njegove zgrade,posto smo se oprostili sa njim,i njegovom verneicom.Dugo sam te  prolecne noći, pod svojim prozorom,razmisljao o svom starom drugu i nisambas, bio siguran koliko je bio u  pravu kada je doneo odluku da se veri,ali sam bio sasvim siguran da je kao i sve sto je  do tada  činio u svom pošetnom životu,činio  je isključivo srcem.Ni to sto sam mu od slucajnog susreta, ispred  Ivkovog ulaza pre sest godina,pa sve do  toga dana, želeo samo najbolje u životu,ipak  nije mi davalo za pravo da protivrečim Bojanovoj iznenadnoj sreći,pričama kako je prerano u svakom smislu, doneo  odluku o braku, jer da me kojim slucajem pitao pre nego sto se odlucio da krene u dom svoje buduce supruge,po njenu ruku,imalo bi smisla da mu nesto kažem,ovako sada vec i nema nekog posebnog smisla da mu bilo sta govorim,zagledao sam se u zvezdano nebo nad velikim fudbalskim  terenom,ispred moje zgradei duboko uzdahnuvsi, poželevsi mu srecan i dug  zivot sa izabranicom svog srca.Dva meseca nakon najave vencanja,jedne,vrele,julske  nedelje,sam Bojana poslednji put video u nasem naselju.To je bilo na  Darkvom ispracaju,gde se citavo nase drustvo okupilo na jednom mestu, posle dužeg vremena.Da,bila je sasvim, primetna seta u Bojanovim ocima, kada nam je rekao da je prodao dedin stan, i da se odlucio za zivot u Obrenovcu,i sve nas tako okupljene pozvao na svoje vencanje u septembru.Na svadbi  je delovao tužniji nego ikada,valjda prvi put od kako sam ga poznavao ni jednom se nije nasmejao.....nije bilo ni vreme ni mesto da ga pitam, sta ga to toliko muci na dan vencanja.Na taj odgovor sam morao da sacekam pune dve godine.Jednog  oktobarskog dana,  na moju adresu je stiglo  Bojanovo pismo sa Krita. Bilo je to jedno,skroz, nostalgicno pismo prepuno,neskrivenih emocija, pre svega za onim nasim vremnom,za Srbijom...Odlicno se snasao u Grčkoj,u medjuvremnu je postao otac,jedne prelepe  devojcice,dugo  nisam mogao da odvojim pogled sa fotogroafije  gde moj   stari drug u narucju drži svoju cerkicu,takav osmeh,iako je i najmanju situacju koristio da se decacki nasmeje od srca i na sav glas, nisam nikada video na njegovom licu, za sve one godine koliko sam ga poznavao.Kao nekada  kada se iz svog Obrenovca raspitivao  za drugove iz starog kraja,sada je pominjao  neke čak neke skroz,nebitne ljude u nasim životima, koje sam potpuno izgubio iz vida,da su ikada živeli u nasem naselju.Bukvalno sve  ga je zanimalo,svaka sitnica,neizbežne klupice na velikom terenu za fudbal ispred  moje zgrade...raspitavao se o situaciji u Srbiji,o  stanju na Kosovu,psovao je vlast,pribojavao se vojne inerevncije u Srbiji zbog Kosova i Metohije.Radio je na dva radna mesta, nista mu,apsolutno nije padalo tesko,konacno  mu je krenulo,svaka Bojanova rec  je bila ispunjena  srecom,lepotom,i zadovoljstvom  svog zivota,i svoje porodice.Čitajuci Bojanovo pismo,i sam  osetio koliko je on  zapravio bio srecan ,sto je konacno uspeo u zivotu,sto je prvi put istinski srecan,sto je kao nikada do sada imao motiv za zivotom,a sto je oduvek zasluzivao.Podsetio me je u pismu, na  bezbroj partija rizika u njegovom stanu,mnostvo sitnica iz perioda kada je  živeo u naselju, koje sam uprkos  dobrom pamcenju,skroz zaboravio,otkrivajući  mi koliko  mu,zapravo znace neke stinice, detalji  iz nekih situacija koje smo  zajedno proživeli u Zemunu.. Nije prosla ni cela godina od  Bojanovog prvog pisma,a on se vec vratio u Obrenovac.Pokusavao je da mi objasni   da nije nikada bio pristalica aktuelne vlasti u Srbiji,ali da nije  mogao da ostane u ipak tudjoj zemlji,dok se njegovoj neprekidno preti vojnom intervencijom.Ni sekunda se nije dvoumio da  visoki kritski standard zameni za obrenovacku  skromnu kucicu,prihvtaio se jos jednog izazova,posto mu je teca preminuo,ponudio je tetkiki pomoc, u obnavljanju tečine  firme.Uvek  voleo izazove,sa  ponosom mi je pricao kako fima koju je on  prakticno vodio, iz dana u dan sve bolje funkcionise.Predano i neumorno je radio.Sa velikom zebnjom i zabrinutoscu je pratio sva desavnja na Kosovu i Metohiji.Nebrojano puta mi je sa ne,skrivenim ogorcenjem priznao kako se, sa oseća sa srpskim narodom koji  jako tesko   živi u našoj južnoj pokrajni.Dvadest cetvrtog marta 1999 godine  uvece, pale su prve bombe na Srbiju od strane NATO alijanse,za Bojana nije opet bilo ni sekunde razmisljanja,samo je cekao da osvane sledeci  dan,istog dana uvece je bio na  Kosovu i Metohiji.samo jednom je dosao kuci i to na drugi rodjendan svoje cerkice Marijane,koji je uprilicio crkvenim krstenjem.Devet dana nakon cerkinog krstenja,u Belanici nedalko od Uroševca  vozilo u kome se nalzio Bojan, naletelo je na protiv tenkovsku minu.Bojan je zauvek ostao na Kosovu koje je toliko voleo.Dva dana pre  pogibije  napisao je pismo suprugi,a ovo su poslednji redovi tog pisma"Džudžolino, mnogo mi nedostajete. Keva mi mnogo nedostaje. Ma, svi mi nedostajete. Nisam do sada nikoga sanjao, ali nema minute da ne pomislim na sve vas. Ako zove Neša (Biljanin brat od tetke, redovni vojnik), kaži mu da ne žali što je na Kosovu, nego da mu srce bude puno, jer nije sam. Ima nas Obilića koliko ti duša hoće. I sve nas Bog čuva i sledi. 

Sahranjen je na  Novom  bežanijskom groblju u Beogradu


Komentari

  1. Nemam reci,zaista.Fenomenalna i potresna prica.Svaka cast!

    Autor Sanja — 03 Dec 2011, 14:22


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me

Powered by LifeType