Srce moje
Tišina....noć,stari sat na crkvi odbrojava, tri časa iza ponoći...Ni ,sam ne znam koliko sam vec budan.U pomracini i tišini svoje sobe,pokusavam da odgonetnem,koja me je to sila,probudila u ovo gluvo doba...Ustajem iz prijatne i tolpe postelje,ne paleći zidnu lampu iznad svog kreveta, jer oči su mi se skroz privikle na tamu.Zaticem svoju senku na zidu,dok lagno prilazim polu odškrinutom oknu prozora,korz koji ulazi topao i prijatan misris noći.Kroz krosnju starog orah,ispred svog prozora,izvijaju ći se ,i pokušavam da naslutim zvezdano nebo,mrdjutim,noćas,zbog njegove oblacnosti,nema ni jedne zvezde na nebu.Sve jedno,i da prepun roj obasjava ovu noć,opet ne bi vredelo,uzalud bih se trudio,ne,ne bih pronasao najsjajniju,najlepsu,i konacno najvredniju,zvedu,jer ta zvezda,od nedavno vise ne krasi nebo.Moja zvezda, voleo bih sada, da u svojoj mirasljavoj postelji,osećajuci da nam se snovi čak do najsitnijih detalja dodiruju,preplicu i ljube,najneznijim srcem,blazeninim snom tone pokusvajuci,da u svom sto ga nepretstano snije, poslednjih dana,odsanja njegov najnezniji deo.Ni u predvecerje prethodnog dana nisam mogao da razaznam niti da odvojim,tako lako, san od jave,bas kao ni sada kada osluskujem prijatni povtarac.