Poslednji trag detinstva
U tim nasim najlepsim,bezbriznim danima punim nade,kadkad sam znao da se zapitam,da li ce ikada prestati to nase?I kada ce mo konacno jednom zauvek, zvanicno da odskrinemo vrata svetu odraslih.Cast prekratnice,izmedju detinstva i rane mladosti pripala je,jednom ponedljku,prakticno na kraju tog nezaboravnog leta.Verovatno je svako od nas bar dva dana pre tog ponedeljka prezivljavao neminovni rastanak,ne samo sa Jambom I Vecom,vec to je definitvno bio rastanak sa svim onim bezbriznim danima….Trenutak kada se pozdravljamo sa Jambom na stanici u Vojvodjanskoj ulici,I kada on u zurbi samo delicom svoje decacke sake samo je stigao da dodirne svakog od nas, je najemotivnija slika koju sam poneo iz nasih Dana “Nece ga biti godinu dana,a nisam stigao ljudski ni da ga zagrlim”oteo se uzdah u Banetovom setnom glasu.a na zeleznickoj stanici,regruti pevaju, mi nikad tuzniji,devojcice nisu mogle da sakriju suze,grlimo Vecu,mislio sam da nikada necu videti suze u njegovim ocima...samo smo sacekali da voz za Knin krene,I kao po inerciji nas sedmoro smo trkom stigli do Mikicinog fikusa,ne znam ni kako smo stali svi,ni kako je Mikica ludacki vozio ka Surcinu.Preskali smo stepenike,odgurivali slucajne prolzanike I za delic sekunde smo bili brzi….”poslednji poziv za avion u 21 I 50 za Ohrid” morali smo da ga zagrlimo.tada sam video cudan sjaj u Janbovim ocima,Kraga ga je dugo grlio,I kada se odvojio od njega,nevesto je rukom brisao svoje uveliko crvene oci…Gagi je nemocno sirio ruke.Dragana I Tanja nisu stedele suze...nesto kasnije sam se cuo sa Kragom.,bilo mi je neobcno sto se ni jednom nije nasalio za vreme razgovora,njegova seta mi je pomogla da shvatim,da smo tog 18.sepembra 1989,jednom zauvek iza sebe ostavili najlepsi deo nasih zivota.a ja nikada kasnije nisam upoznao ljude ni nalik njima,iako tek uzeo dvadesetu
1 Komentari |
0 Trekbekovi